Povijest tehnologije kovanja cijevi je vrlo duga, a njezina osnovna ideja može se pratiti do neolitika kada su ljudi počeli koristiti metale.
Prva faza: Drevno ručno kovanje
Od kraja neolitika do oko 2000. godine prije Krista, Kina je već primjenjivala tehnike hladnog kovanja za izradu alata. Ručno kovanje prirodnih metala poput crvenog bakra i meteorskog željeza za izradu alata i oružja bio je najprimitivniji oblik plastične deformacije.
Druga faza: Uvođenje mehaničke snage
Nakon 14. stoljeća, životinjska snaga i snaga vode korištene su za pogon udarnih čekića.
Godine 1842. u Velikoj Britaniji izumljen je prvi parni čekić, što je označilo ulazak kovanja u eru motornih strojeva.
Izvor energije evoluirao je od ljudske snage do prirodnih sila i snage pare, što je značajno povećalo kapacitet kovanja.
Treća faza: Formiranje i razvoj modernih tehnika kovanja
Do kraja 19. stoljeća uspostavljene su osnovne kategorije modernih strojeva za kovanje (poput parnih čekića i preša).
Sredinom i krajem 19. stoljeća braća Mannesmann izumila su metodu kosog valjanja za probijanje, što je potaknulo proizvodnju bešavnih čeličnih cijevi i ostalih cijevnih spojnica.
Početkom 20. stoljeća, vruće kovanje se brzo razvilo kako bi zadovoljilo zahtjeve automobilske industrije.
Sredinom 20. stoljeća široko su prihvaćeni učinkoviti i precizni postupci poput hladnog kovanja i preciznog kovanja.
Stupanj mehanizacije i automatizacije se povećao; pojavili su se specijalizirani procesi (poput kosog valjanja za probijanje cijevi); i započela je težnja za preciznim, učinkovitim i minimalnim metodama obrade rezanjem.
Četvrta faza: Suvremena preciznost i automatizacija
Od sredine 20. stoljeća do danas, aktualni razvojni trendovi.
Duboka primjena računalnih i automatizacijskih tehnologija; razvoj novih procesa poput preciznog kovanja i izotermnog kovanja; težnja za fleksibilnom proizvodnjom kako bi se prilagodila viševarijantnoj i maloserijskoj proizvodnji.
Vrijeme objave: 09. veljače 2026.
